Kako rješavati hrvatsko-slovenski spor?

Ne tako kao do sada!

Kako u Hrvatskoj tako i u Sloveniji ušli smo u opasnu spiralu populizma između politike i medija na jednoj strani i javnog mnijenja državljana na drugoj strani. Zato je postotak prevladavajućeg mnijenja (jednostranačkog) već blizu 100 % (jednoumlje), što je paradoksalno u vremenu bezgranične komunikacije i skoro zrele demokracije u obje države.

Bojim(o) se, da će sljedeći izbori (u Sloveniji za Europski parlament) spiralu neprijateljstva još jače zategnuti, možda i do mržnje. Političari će svoja stajališta zaoštriti, a mediji će dolijevati ulje na vatru, tako da nijedan kandidat neće imati nikakvu mogućnost izjaviti bilo što logično-razumno (=nedomoljubno).

Objema državama će se i dalje raditi velika šteta. Slovenija će sa svojim blokiranjem ili s kakvim nepromišljenim referendumom polako gubiti stečeni međunarodni ugled ozbiljne i uspješne srednjoeuropske države s velikim potencijalom za smirivanje strasti na susjednom nesretnom Balkanu. Hrvatska će si za nekoliko godina odgoditi ulazak u Europsku uniju, otvaranje u Schengen, preuzimanje zajedničke europske valute i zbog toga si nanijeti veliku gospodarsku štetu.

Zbog čega? Da li je to vrijedno?

Što je tih nekoliko km pustoga mora i par potrganih ribičkih mreža u usporedbi s tisućama kilometara prekrasne obale i bogatih otoka tako izrazito pomorske države kao što je Hrvatska? Da li bi se za vijeke vijekova iz povijesti izbrisao ponos Hrvatske (ili pridobile simpatije cijele međunarodne zajednice) ako bi Slovencima prepustili njihov tako željeni «izlaz na otvoreno more», ako im to toliko znači? Istini na volju – niti ne očekuju, da budu ikada sami zaustavljali i nadzirali međunarodni brodski promet do Kopra i Trsta.


Da li prosječni Slovenci nikako i nikada ne bi preboljeli tragični gubitak kakve parcele (ne daj Bog kakve kuće), ako su se morali pomiriti s gubitkom cijele Koruške i Trsta? Da li bi lakše još par godina pričekali i na putu u «njihovo» uobičajeno ljetovalište pokazali svoje osobne iskaznice koji kilometar prije, kao što bi bilo po izjavama kakvog njihovog političara prihvatljivo? I tako će granični prijelazi biti uklonjeni, kad će Hrvatska postati punopravna članica EU.

U velikim međunarodnim sporovima oko teritorija (arbitražnim i sudskim) obično se ide za velikim (skrivenim ili prikrivenim) gospodarskim interesima (zalihe nafte ili ruda, vojno-strateški položaji, prometni položaji, itd.). U sporu između Slovenije i Hrvatske to je (lako) zanemarivo! Bolje ide za principom! Za nacionalne interese! (Više apstraktne)

Gdje je tu zdravi razum?

Političari na obje strane nam svakodnevno serviraju izjave, koje ne izdrže nikakvu kušnju zdrave pameti, a pritom niti ne trepnu očima. U opasnim (i za samu demokraciju) razmjerima jednoumlja nitko se ne usudi sumnjati u lokalne nacionalne aksiome, na kojima su se ujedinili (kao što dugo nisu) koalicija i opozicija.

«Hrvatska je za pregovore i arbitražu. Neće niti jednim pedljem hrvatske zemlje kupovati članstvo u EU!» « Hrvatska je za pravno rješenje spora! No ne pristaje na pravično rješenje spora!»

«Slovenija je za arbitražu i posredovanje! No nikada neće pregovarati o tim dijelovima spornog teritorija, koji su dio njene suverene zemlje!» «Slovenija izlazi iz stanja na dan 25.6.1991. Piranska općina nije bila pravedno razdjeljena poslije II. Svjetskog rata.»

Pustimo prošlost!

Ako se obje države slažu, da je izlaz za odluku međe stvarno stanje u trenutku osamostaljenja 1991. godine, onda je nepotrebno posezanje u prošlost. Nepromišljene izjave političara su korisne za njihov unutarstranački «image», ali samo štete rješavanju međudržavnog spora. U biti su pravo dolijevanje ulja na nepotrebnu vatru (čak) međunacionalne mržnje. Kakve veze ima osvajanje Trsta s granicom na Dragonji? Kakve veze ima ustaštvo sa slobodnom demokratskom Hrvatskom? Od takvih izjava političara nas je obične građane jednostavno sram (da imamo takve političare)!

Omekšati i ne zaoštravati!

Civilizirano rješenje spora između Hrvatske i Slovenije neće biti moguće, ako će obje države ustrajati na svojim maksimalističkim pozicijama. Obje države moraju pošteno i jasno priznati, da je određen dio njihovog graničnog područja SPORAN (i po potrebi ga definirati, nacrtati). Obje države moraju priznati, da je Jorasova kuća na SPORNOM teritoriju. S tim će tek biti određeni uvjeti za nastavak rješavanja spora (sudsko, arbitražno, ili posredovanje).

Neodgovorni političari i mediji potenciraju nerealna očekivanja u obje države, što unaprijed umanjuje mogućnosti za rješenje koje će biti prihvatljivo za obje strane. Nije dovoljno samo to, da nekako dođe do odluke (sudske, arbitražne ili nagodbe), nego moraju to prihvatiti obje države i posebno njihova javnost, a ne da (samo) jedna bude jako razočarana, a druga zadovoljna.

Kao što je za svaki spor potrebno dvoje, tako je i za njegovo rješenje potrebno popuštanje na obje strane. Iako je u navijačkom ozračju teško doći do neopterećenih i iskrenih (i samokritičnih!) mišljenja, nužno je proširiti krug voditelja mišljenja i na civilnu službu i prije svega na takve moralne autoritete, koji nisu vezani mandatom (umjetnike, akademike, biskupe, športaše, neovisne novinare, prijateljska društva, itd.), kako u Hrvatskoj tako i u Sloveniji.

Ne žrtvujmo sadašnjost na račun budućnosti!

Danas neposrednu (ali ne gospodarsku) korist od svoje «pobjede» ne može očekivati nijedna od obje države. Sloveniji u doglednoj budućnosti ne prijeti nijedna realna opasnost za zatvaranje izlaza na more, već je to neka teoretska mogućnost iz daljnje budućnosti. Hrvatskoj se za tih nešto kvadratnih kilometara ne previše bogatog morskog dna i sve rjeđih ribljih jata u sljedećih nekoliko godina neće bitno povećati bruto nacionalni proizvod, a otkriće bogatih nalazišta nafte i plina je znanstvena fantastika. Određeni dijelovi lijevog ili desnog riječnoga korita Mure na hrvatskoj ili slovenskoj strani se također lako zamijene...

Rezimirajmo: Ako smislimo velike riječi o nacionalnom interesu, neokrnjenoj suverenosti, pedljima hrvatske zemlje, okupiranom slovenskom teritoriju, itd. u biti ide ne znam za što! Posredne koristi od brzog rješenja spora, ovdje i sada u Europi, su za obje države nesrazmjerno veće, nego neka potencijalna šteta u daljnjoj budućnosti zbog ne idealno ravno nacrtanih linija na zemljovidima tamo negdje u budućnosti (kad će granice biti sve manje bitne).

Podariti koristi, odložiti probleme!

Umjesto da se u obje države bavimo samo (i skoro samo) problemima (nesuglasice zbog međe), radije ih odložimo i bavimo se obostranim koristima, dobrosusjedskim odnosima, gospodarskom suradnjom, proširenjem Europske unije, stabilizacijom regije, energetskom diverzifikacijom, prometnim tokovima, gospodarskom krizom, itd.!
Sve to lako neometano teče još mnoge godine, i sa sadašnjima neriješenima pitanjima međe.
Vjerojatno će naši nasljednici dosta lakše riješti probleme, koji nam se čine tako Veliki, za njih pa će porumenjeti i zastarjeti zemljovidi...

Praktično rješenje

Države neka pripreme (najbolje same, po potrebi uz posredovanje) sporazum o prekidu međusobnog graničnog spora, Europska unija pa neka bude nekakav «skrbnik» sporazuma (možda za autentično tumačenje?).
U tom aktu neka budu nabrojeni i kao takvi priznati svi SPORNI djelovi međe između Hrvatske i Slovenije. Države nek izjave, da zbog praktičnih i uzajamnih koristi odlažu konačnu sadržajnu odluku o granici za vrijeme, kad će za obje države važiti Schengenski režim, ili kad će Europska unija cjelovito uređivati status priobalnog mora.

Slovenija neka izjavi, da neće blokirati, nego pomagati ulazak Hrvatske u EU.

Hrvatska neka izjavi, da neće nikada blokirati slovenski pristup do međunarodnih teritorijalnih voda.

Obje države neka izjave svoju namjeru, da će porušiti sve granične objekte, kad će za obje vrijediti Schengenski režim.

Obje države nek se slože, da lako na spornom zemljištu izvode svaka svoju suverenost, ali će izbjegavati bilo kakav konflikt. To znači, da bi slovenska policija na spornom području uhitila svojeg državljana, a Hrvatska (na istom tom području) svojeg.

Možebitne nesporazume pri izvađanju (podvojene) suverenosti na spornom području rješava posebno zajedničko tijelo, po potrebi sa više lokalnih ispostava.

Države imaju pravo, da koriste svaka takve zemljovide, kakvi im se čine pravilnima. To u praksi znači, da mogu postojati različiti zemljovidi.

S takvim sporazumom bi se dvije susjedne države Hrvatska i Slovenija posve «rehabilitirale» u međunarodnoj političkoj javnosti i podignule se na razinu stabilnih i zrelih demokracija, a njihove političke elite bi si među svojima glasačima povratile velik dio ugleda i političkih poena.

Iako je (bila) politika glavni krivac za nepotrebni spor, nije ga moguće riješiti bez DOBRIH političara na obje strane!